|
|
|
|
|
Glasilo Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH | |
|
MOSTOVI BROJ 8/9
|
Dragi
čitaoci magazina “Mostovi”, kroz
ovaj kratak članak želim vam opisati jedno druženje gluhih koji žive
i borave u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država. Svakog
mjeseca, i to prvog vikenda u mjesecu, svi gluhi studenti i
alumni (oni što su već završili fakultet), a koji trenutno žive u
Washingtonu ili u njegovoj okolini se okupljaju u jednom od okolnih
disko klubova ili barova. Svakog
mjeseca se izabire novo mjesto okupljanja. To je izuzetno lijepa ideja
jer se tako viđamo makar jednom u mjesecu. Obično, ovdje u Americi, u
toku mjeseca niko nema vremena za druženje. Ne viđamo se često, kao
što je to slučaj u Bosni. Ovdje svi puno rade, a u isto vrijeme i
studiraju. Prvog vikenda u mjesecu februaru padao je snijeg te smo imali sreće da okupljanje nije bilo otkazano. A i da je mjesto okupljanja bilo otvoreno. Inače ovdje se obično sve zatvori ako padne više od 15 cm snijega. Razmaženi Amerikanci!
Moja drugarica Marva iz Irana, koja živi u Americi već 15 god, i ja krenule smo zajedno na dogovoreno mjesto. Osjećale smo se kao tinejdžerke, i bile smo jako radosne i uzbuđene. Klub u koji smo ovaj put išle se zove “Myster Days” (Misteriozni dani). Marva je došla po mene i onda smo pošle mojim autom. Prvo nam je trebalo pronaći taj klub, i da nije bilo mape sigurno bismo se usput negdje izgubile i pravile bismo krugove kao da smo na auto utrkama. Nije lako naći neko mjesto u nepoznatom dijelu grada u kome ima jako puno klubova i kafića. No, na svu sreću brzo smo se snašle. Čim smo ušle unutra, oduševile smo se izgledom prostora. Bio je to ogroman klub na dva sprata. Nije bilo neke gužve što je značilo da smo došle na vrijeme, a i ušle smo bez problema. Odmah sretnemo neko staro društvo iz moje škole na kojoj sam završila studije. Sa svima sam se ispričala, sa nekim pola sata, sa nekim sat vremena. Razgovor je osnova ovih druženja. Ne može se otići odatle da se šeta ili da se ide na sprat, iako je zanimljivo obići cijeli prostor. Poslije sat vremena opazila sam ogroman red napolju. Svi čekaju da neko izađe van da bi oni mogli ući unutra. To je uobičajena scena po klubovima u Americi, a s ciljem da se ne napravi velika gužva unutra.
Bilo je tu oko stotinu gluhih i još oko 50 čujućih koji su došli u klub neovisno o nama. Sve je izgledalo kao neka zanimljiva mješavina. Čujući ljudi nisu uopšte reagirali na nas, niti su nas gledali dok smo pričali rukama. Kao da su se navikli na nas od samog početka. To je baš interesantna činjenica i pokazuje koliko su ljudi otvoreni u svojim razmišljanjima.
Muzika je bila jako bučna i dobro se osjetila. Vrlo jake vibracije. Svi su do mile volje ludo plesali u ritmu. I mi smo također malo plesale, ali smo više pričale s društvom. Tako se uvijek nešto sazna, nešto novo, od naših poznanika i prijatelja. Otkrila sam da je moj prijatelj Don, koji je želio da bude oficijalni posrednik pri kupovini stanova, položio državni ispit. On je pokušavao nekoliko godina da se bavi tim poslom i konačno je uspio. Čestitala sam mu od sveg srca jer to veliki uspjeh za gluhe. Srela sam još jednog poznanika. Zove se Arthur Lee. Nedavno je doktorirao i sada predaje kao profesor na Gallaudet univerzitetu (fakultet za gluhe). On se bavi kompjuterima i zaista je napravio pravo čudo. A treći momak, zove se Ido, radi kao frizer. Ni to nije to baš lagan posao za gluhu osobu, zbog komunikacije s ljudima. On je dosta napredovao i sad radi u jednom od poznatih frizerskih salona.
Ovo
je bio četvrti put kako idem na ovakvo okupljanje gluhih. Prošli skup
je bio održan na jednom prelijepom mjestu kod Pentagona City-a
(poznatog po terorističkom napadu). Tada smo imali veliku baštu (topao
septembarski dan) i bilo je preko 100 ljudi. Tu sam upoznala mnogo novih
lica, a među njima i jednog momka iz naših krajeva. On je u stvari iz
Zagreba i već duže vrijeme živi u Beču (Austrija). Zove se Saša i
ovdje je sa svojom suprugom iz Austrije, Liz. Ona je također moja
prijateljica i studirale smo skupa. Iznenadila sam se kad sam vidjela da
su njih dvoje skupa… Kakav mali svijet! Na
žalost, oni su se morali vratiti u Beč jer nisu dobili potrebnu
financijsku pomoć da bi nastavili školovanje. Srela sam i moju drugaricu Gabrijelu koja je Švicarkinja. Nju nisam vidjela od završetka škole 1998. godine. Imale smo jako veliko zajedničko društvo dok smo studirale. No mnogi od njih su se vratili u Evropu poslije završetka škole. Mislim
da je ova ideja okupljanja gluhih zaista izvanredna. Druženje i komunikacija trebaju da se njeguju jer tako svi mi dobijamo važan izvor informacija, a u isto vrijeme i podršku.
|
||
