Glasilo Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH

 

 MOSTOVI BROJ 4

 

 MOSTOVI BROJ 5

 

 MOSTOVI BROJ 6

  

 MOSTOVI BROJ 7

Sadržaj

Saradnici u ovom broju

 

 MOSTOVI BROJ 8/9

 

 MOSTOVI BROJ 10

 

 

 

 

  Moje putovanje

 

Amila Selava

Umjesto sa mojim Ekonomskim fakultetom u Sarajevu izabrala sam da idem sa svojom sestrom Aidom i njenim kolegama sa Farmaceutskog fakulteta. Pošto na nekoliko svojih putovanja nisam povela sestru, ovo je bila prilika da ovaj put sve to zajedno doživimo i sačuvamo za lijepe uspomene. Osim toga uvijek mi priskoči u pomoć kad mi komunikacija sa drugima nekad zapne jer ne čujem i olakša mi. A i htjela sam upoznati nova lica. Tog toliko željno čekanog dana od nas studenata, 7.maja 2002. u 2.00. ujutro smo se svi već smjestili u autobus, s nama su bili i studenti sa Ekonomskog fakulteta iz Mostara i studenti Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Krenuli smo i Aida me je upoznala sa nekoliko djevojaka sa farmacije i sa njihovim profesorom  dr.Arminom Škrbom koji mi su se odmah dopali.

Bilo je to mojih nezaboravnih 9 dana na studentskoj ekskurziji i željela bih da s vama podijelim svoje dojmove i utiske iz Slovenije, Italije, Francuske i na kraju Španije, i da vam dočaram barem dio ljepote tih zemalja.

 

Postojanska jama

Nakon dugog puta i smještanja u hotelu u Sloveniji, išli smo u Postojansku jamu, koja iznutra na prvi pogled izgleda zastrašujuće. Iako sam tu već i prije bila, meni se činila još ljepšom nego prije. Ta jama je bila dugačka nevjerovatnih 20 km zato smo dobar dio pećine obišli vozićem. Vidjeli smo čovječje ribice, endemsku vrstu, za koje se ni danas još ne zna kako se razmnožavaju. Zadovoljni nakon popodnevnog odmaranja i ukusne večere šetali smo gradom.

 

Venezia, grad zaljubljenih, grad umjetnika...

Bila sam po drugi put u Veneciji, i uspjela se i po drugi put izgubiti J.

Najprije smo pošli vaporetom (brodićem) i sjedili na otvorenom, gledali Veneciju, smještenu na ‘vodi’. Bio je to jedinstven osjećaj dok nas iznenadni pljusak nije potjerao pod jedini krović na brodu. Ubrzo su se pred nama ukazale sve ljepote Venecije – Markova crkva, Duždeva palača, hiljadu kanala, gondole i puno, puno turista iz cijelog svijeta. Najprije sam stala pred Most uzdaha, bilo je to opet divno vidjeti. Ima i zanimljiva priča o tom mostu koji povezuje Duždevu palaču i Venecijski zatvor. Most se proteže preko kanala koji dijeli te dvije građevine, a zove se Most uzdaha zato što su zatvorenici mogli posljednji puta vidjeti Veneciju upravo sa toga mosta, prije nego što bi ih smjestili u vlažne podrume ili vrlo vruća potkrovlja iz kojih nitko nikada nije pobjegao. Potom smo bili na Trgu sv.Marka gdje je običaj da turist koji tu prvi put dolazi nahrani golupčiće, slično kao na našoj Baščaršiji u Sarajevu. Zbog kiše i gužve u uskim ulicama povezanim malim mostovima su se neki izgubili među kojima sam i ja bila J. Potrošili smo dosta vremena dok nismo našli izlaz iz tih uličica, barem smo tako mislili. Nismo se baš razočarali jer smo ugledali najveći most Rialto koji povezuje dvije obale kao dva bloka zgrada, sreli smo se sa ostalima i profesorom koji se već bio zabrinuo za nas. Gladni i pokisli smo otišli na dobru pizzu.

 

Verona, grad Romea i Julije...

 

Kiša nikako nije prestala padati, pri silasku iz autobusa nakon kratkog cjenkanja sa crnim prodavačem kupili smo kišobrane i pošli prema kući Romea i Julije. Svima nama je poznata priča o Romeu i Juliji, pa sam se pomalo raznježila kad sam ugledala njihov balkon. Zid te kuće je bio išaran mnogobrojnim imenima parova širom svijeta. Ispred kuće Julije stoji i njen kip pored kojeg smo se svi slikali. Usput sam poslala razglednice svojim roditeljima i prijateljima. Uslijedila nam je noćna vožnja po francuskoj rivijeri.

 

Monte Carlo, poznat po jet setu i kockarnicama...

Nakon puno stepenica i liftova smo se napokon našli pred kneževinom. Vidjeli smo zamakpoznate kraljevske obitelji. Uživali smo u pogledu na Monte Carlo, prizor koji sam vidjela nikako se nije mogao usporediti sa onim kad sam prošli put bila po danu. Toliko svjetla, sjaja...  spustili smo se i imali smo priliku vidjeti najpoznatije mjesto za utrke Formule.

 

... i konačno Lloret de Mar

Nakon još 400 km napokon smo se stigli u naše odredište, Lloret de Mar, grad na španjolskoj obali. Smjestili smo se u hotel sa tri zvijezdice. Sve mi je tamo bilo perfektno, čista soba sa balkonom, lift, internetcafe, švedski stol, ljubazne konobarice koje su nam uvijek donosile fine deserte. Pozdravljali smo ih na španjolskom Hola, a meni je to bilo itekako lahko. Nakon ručka smo pošle u kupovinu. Kupila sam poklone - suvenire prvenstveno mojima i raji, onda sebi sombrero, onaj velik meksički šešir koji sam oduvijek htjela imati.

 

Barcelona

Nakon dobro prospavane noći, doduše to mogu reći samo za sebe, jer sam spavala ko top, dok  drugi nisu baš dobro zbog kiše i grmljavine, ili su se ludo proveli u diskoteci, smo krenuli u Barcelonu koja je na mene ostavila najveći utisak. Još jednom sam se uvjerila da je Barcelona jedan od najljepših gradova u Evropi, smješten na obali mora, prepun muzeja, spomenika, parkova i neobičnih balkona, od kojih su mnogi prepoznatljivo djelo arhitekta Antonija Gaudija.  Prvo smo išli do katedrale Sagrada Familia ili Crkva siromašnih, kako ju je nazivao arhitekt Antonio Gaudi. Ta crkva sa neogotičkim stilom obogaćenim dekorativnim elementima art nouveaua ustvari nije u potpunosti završena, stalno se gradi dosljedno po planu, te se nisam čudila što ima nove elemente koje prošli put nisam vidjela. Dalje smo krenuli u najpoznatiju ulicu, tačnije šetalište La Rambla, gdje su krađe česte, pa je uvijek valjalo širom otvoriti oči i ruku držati na torbici. Tu su me zabavljale neobične izvedbe raznih pantomimičara, zanimljivih ljudi koje stoje mirno kao kipovi, kada im netko ubaci novčić, pomaknu se, ponekad i naglo, smijala sam se kad je to neke prepalo. Barcelona je odlična za shopping. Tu je nebrojeno mnogo dučančića sa svim i svačim, a blizu je i robna kuća Casa Ingles. Tu su prodavači uglavnom govorili isključivo španjolski, te smo uglavnom  se sporazumjevali sa njima rukama, što meni je opet bilo lahko J. Posjetili smo i stadion Barcelona, na čemu bi mi muški dio raje zavidio. Razgledali smo stadion i ušli u muzej fudbalskog kluba Barcelona, sve mi je bilo zanimljivo, od prve kožnate lopte koja je više ličila na ragbi loptu do brojnih trofeja. Posjetili smo i Olimpijski stadion s golemim telekomunikacijskim tornjem, nalik na skulpturu. Iscrpljeni smo se vratili u Lloret de Mar.

 

Noćna razglednja Barcelone

U subotu nakon cijelog slobodnog dana koji smo proveli opet u kupovini i razgledavanju smo navečer pošli u noćno razgledavanje Barcelone. Nikad nisam mislila da ću tamo nešto tako prekrasno vidjeti, gledali smo ples i igru raznih boja velike fontane koju nazivaju i magična fontana”i brojnih manjih fontana ispred Muzeja katalonske umjetnosti. Muzika koja je pratila igru fontane je bila toliko glasna, da sam i ja to osjetila kroz vibraciju. Zaista smo uživali, kiša nam nije mogla pokvariti doživljaj.

 

Flamenco show

U nedjelju je vrijeme opet bilo oblačno, šetale smo plažom Aida i ja sa još nekoliko drugarica. Jele smo u Mc Donaldsu. Sjele smo u baštu kafića uz plažu i popile kortado, specifičnu kafu za Španiju. Jako nam se svidjelo, te je konobar Aidi ljubazno objasnio kako se to pravi, da bismo to mogli i kod kuće piti. Navečer smo išli na Flamenco ples. Gledala sam plesačice u haljinama s volanima i točkicama kako se savijaju uz svog plesnog partnera, zajedno su stvarno dočarali svu snagu i strastvenost tog izuzetnog španjolskog plesa.. Sve njihove kretnje su bile riječite toliko da mi muzika nije ni trebala da uživam.

 

Parfumerija, Cannes, Nica...

Ujutro 13.maja smo se odjavili u hotelu i smjestili se u autobus. Sudeći po dobrom raspoloženju i atmosferi u autobusu, znala sam da su već pustili pjesmu. Mada ništa nisam čula, i mene su zarazili tim dobrim raspoloženjem, da sam se morala nasmijati kad me je jedna djevojka Anisa, koju sam zavoljela, pitala: Jao, jel tebi pjesma dobra? zaboravljajući da ne čujem. Na putu mi je šarmantni profesor koji se cijelo vrijeme trudio za dobru atmosferu medju nama, posudio svoj laptop da igram jednu vrlo zanimljivu i smiješnu igricu. Stigli smo u jednu poznatu tvornicu parfema, na samom ulazu je nas dočekao jak miris. Poslije smo bili u Cannesu, 2 dana  prije početka filmskog festivala, imali smo priliku vidjeti gdje se to održava i otiske ruku koje su ostavile mnogo slavne osobe. Kasno popodne smo stigli u Nicu, odvojili smo se i šetali. Našli smo kineski restoran u kom je profesor već bio, nagovorio nas je da tu probamo kinesku hranu, koja nam se dopala, samo što je bila malo ljuta. Onda smo prošetali do plaže, gdje sam se uspjela smočiti, valovi su me iznenadili, i izazvala sam opšti smijeh. A i sama sam si bila smiješna, morala sam se presvući. Prenoćili smo u hotelu u San Remu.

 

Gardaland (zabavni i vodeni park), Trst... Home, sweet home

Sutradan smo krenuli za Gardaland, industriju zabave. Tamo ima zaista svega i bilo je toliko atraktacija da se to jednostavno nije moglo sve obići u jednom danu. Malo odvažniji od nas, naravno tu uključujem i sebe J, su išli na atraktakcije od kojih nam zastaje dah: vožnja koloradom, plavi tornado, slobodni pad, afrički safari...Bilo nam je fantastično, ludo sam se provela kao nikad u životu, dok se našim vozačima smučilo nakon tolikih ludih vožnji , a mi smo se zabrinuto počeli zapitkivati: Kako će oni sad ovako ‘ošamućeni voziti?. Nakon takvog uzbuđenja smo navečer došli u Trst, gdje nas je profesor odveo na pizzu, po meni najbolju pizzu na svijetu. Prenoćili smo u Umagu, i ujutro smo krenuli nazad u Bosnu. U Sl. Brodu smo se teška srca oprostili od nase “vodičkice” Marije koju smo jako zavoljeli. Zaista je bilo lijepo opet biti u našoj Bosni, koju bez obzira na sve doživljaje u stranim zemljama, najviše volim na svijetu.

 

Na kraju, htjela bih da se zahvalim svima koji su mi pomogli da čitav život pamtim ovu ekskurziju, a to su prof. Armin Škrbo, studenti Farm. Fakulteta u Sarajevu, vozači Halid i Fadil, i vodič Marija iz Sl.Broda iz agencije «Relax tours», sa kojima mi je bilo ugodno jer su razgovjetno govorili, i ne samo da su se trudili da se ne osjećam zapostavljeno, već su me skoro razmazili.

 

 

 

Povratak na sadržaj